Kad arhitekt postane svoj vlastiti klijent, rezultati uvijek imaju osobit naboj. Kolikogod domovi arhitekata mogu biti materijalizirani manifesti, uvijek su neka vrst autoportreta svojih autora. Katkada su to strogo dizajnirani prostori, ispunjeni dizajnerskim ikonama, veoma reprezentativni. Slike su dopuštene ukoliko se koloristički uklapaju, a ukućanima nije preporučljivo pomaknuti neku vazu ili svjetiljku, jer sistem onda više ne funkcionira. Nasuprot tome postoje domovi – odrazi osjećajnog i duhovnog svijeta svoga autora. Predmeti tu nisu birani prema svom renomeu, već prema emocionalnoj vezanosti za njih. Ti su stanovi puni slika obično prijatelja slikara, a u njim ćemo naići na artefakte iz različitih epoha, od perzijske keramike do venecijanskog stakla pri čemu je sve to povezano s individualnim doživljajima. 

Prvi zajednički prostor bečkih arhitekata mla|e generacije Nataše Jovanović i Christiana Radicsa osmišljen je prema prilično egzaktnom programu. Nevelik, dvostrano orijentiran stan u renoviranoj kući sa kraja 19. stoljeća oslobo|en je svakog balasta i potpuno prilago|en potrebama svojih stanovnika, koji djelomično rade kod kuće, rado kuhaju i ugošćuju prijatelje, slušaju muziku.